Bojim se da srbijanski političari moraju paziti na to što govore njihovi državnici. Vidjeli ste i sami kako je srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nedavno izjavio kako je u NDH ubijeno preko milijun ljudi – broj koji je potpuno neutemeljen. Nakon toga, oni ne mogu govoriti nešto puno drugačije od toga
Židovska povjesničarka Esther Gitman u Hrvatskoj je poznata po djelu “Kad hrabrost prevlada” u kojem se bavi sudbinom Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i sudbinama hrabrih ljudi, Hrvata i drugih, koji su ih odlučili spašavati riskirajući vlastite živote. Cijelo jedno poglavlje ove knjige bavi se nadbiskupom zagrebačkim blaženim Alojzijem Stepincem i njegovim nastojanjima da spasi hrvatske Židove od zločinačkog režima. Gitman je ovih dana gostovala u Zagrebu i održala predavanje u sklopu znanstvenog skupa o bl. Alojziju Stepincu. Tijekom boravka u Zagrebu doktorica Esther Gitman dobila je medalju za posebne usluge u širenju istine o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu koju joj je uručio nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić.
– Kakvi su vaši dojmovi o znanstvenom skupu o Stepincu?
Bio je to jako zanimljiv i važan skup. Uvijek je dobro kada ljudi uđu u dijalog i pokušavaju smiriti napetosti i tenzije. Važno je da se taj dijalog nastavi i nakon ovog skupa, da on ne ostane izolirani slučaj. Smireni i sustavni dijalog zasigurno može pomoći u poboljašanju odnosa između Hrvatske i Srbije, barem po pitanju Alojzija Stepinca. Ovaj seminar je bio prvi takav i mislim da su na njemu dominirale već unaprijed određena mišljenja o Stepincu s kojima su povjesničari došli na njega. Ako se ovaj dijalog nastavi, potrebno je inzistirati na tome da svako stajalište bude potkrijepljeno dokumentima, a ne tek nekakvim interpretacijama. Takav pristup ne pomaže nikome i pri tome mislim i na hrvatske i srpske povjesničare. Spomenula bih dr. Juraja Batelju koji svoj pristup proučavanju Stepinca temelji upravo na dokumentima. Dakle, odabrati jednu temu, jedan aspekt povijesnog prikaza Alojzija Stepinca i nastaviti taj znanstveni dijalog o njemu, ali isključivo na temelju postojećih dokumenata.
– Nije li cijeli taj proces otežan političkom dimenzijom spora oko hrvatskog blaženika?
To je istina, ali povjesničari moraju biti dosljedni prema sebi i svom radu, biti neovisni i pošteno prezentirati rezultate svojih istraživanja. Ne bojati se tih rezultata i ne bojati se politike. Primjetila sam jednu stvar tijekom boravka ovdje i diskusije s ljudima. Ljudi se hvataju za jednu riječ u nekim Stepinčevim izjavama, potpuno ih vade iz konteksta i onda stvaraju čitav svijet interpretacije na temelju te riječi. Stepinca se analizira i promatra izvan konteksta. Primjerice, potpuno se zanemaruje povijesni kontekst Kraljevine Jugoslavije između dva rata i položaja Hrvata u njoj, hrvatske želje za državnom samostalnošću koju je i Stepinac dijelio. Promatrati njegove postupke od 1941. do 1945. izvan tog konteksta, nemoguće je.
– Je li moguć neki konsenzus Hrvata i Srba po pitanju Stepinca?
Sasvim sigurno je moguć. Pa, ja sam sama prošla kroz promjene u doživljaju Stepinca i njegova djela. Kada sam došla u Zagreb, imala sam tu ideju po kojoj Katolička Crkva nikada nije pomagala Židovima i slične pogrešne percepcije nastale pod utjecajem komunističke historiografije i njezinih manipulacija. Kada sam došla 2002. i razgovarala s ljudima počela sam shvaćati što se doista događalo.
– Episkop slavonski Jovan, inače stručnjak za Drugi svjetski rat i holokaust, izjavio je nedavno kako ne može komunistička historiografija “biti polazište za razgovor o Stepincu”. Ne čini li vam se kako je problem upravo o tome da je puno srpskih povjesničara u svojoj analizi polazi od te historigrafije i završava s njom?
To je svakako problem. Stepincu se prigovara kako ‘nije činio dosta’, potpuno se zanemaruje činjenica da je on bio kardinal Katoličke Crkve i kao takav je morao postupati u skladu s određenim zakonitostima institucije kojoj je pripadao. Pa nije on mogao, poput svoga brata kojeg su Nijemci strijeljali, ići u šumu ili pomagati partizanima. U usporedbi s drugim katoličkim prelatima u drugim kvislinškim državama, on je učinio puno više pod njih, mnogi ugledni povjesničari holokausta to su tvrdili, među njima i Michael Phyer. On je napisao da nema katoličkog prelata koji je učinio više Židove od Alojzija Stepinca.
– Pa kako komentirate teze srpskih povjesničara?
Bojim se da oni moraju paziti na to što govore njihovi državnici. Vidjeli ste i sami kako je srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić izjavio kako je u NDH ubijeno preko milijun ljudi – broj koji je potpuno neutemeljen. Nakon toga, oni ne mogu govoriti nešto puno drugačije od toga.
– Zašto ne mogu? Pa oni su znanstvenici, ne državni službenici?
Čujte, ja ne znam u kojoj su mjeri ovdje ljudi doista izašli iz tog komunističkog mentaliteta i straha koji je nekada vladao ovdje. Kada sam razgovarala s ljudima, radeći na svojim istraživanjima, osjetila sam kako se pribojavaju govoriti istinu o Stepincu. Čak i tada te 2003. osjećali su strah koji je možda bio i iracionalan.
– Zašto, po vama, Stepinac nije proglašen pravednikom među narodima?
Mislim da je problem u dokumentaciji koja je predana tamo, koja je isključivo na hrvatskom jeziku i neselektirana. Dokumentacija bi trebala bit probranija i usmjerenija na sve ono dobro što je Stepinac napravio. Također, nisu sustavno napravljeni razgovori sa svjedocima Stepinčeve hrabrosti. Mislim da taj postupak treba obnoviti i možda će doći vrijeme za to kada nastupi nov naraštaj, koji nije toliko izravno opterećen sa zbivanjima u Drugom svjetskom ratu.
– A što s onim argumentom koji se mogao čuti ovih dana da Stepinac nije riskirao svoj život, pa zato ne može biti proglašen pravednikom?
To nije točno. On je riskirao život puno puta i njegov je život bio u opasnosti.
– Kako, kao povjesničarka, komentirate osnivanje komisije Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve unutar koje će se raspravljati o bl. Alojziju Stepincu?
Čini mi se kako je cijeli taj proces kanonizacije ipak trebao ostati u isključivoj domeni Katoličke Crkve. Neke povijesne rane već su se počele zatvarati i možda je bilo bolje da je ostalo tako. Interakcija između dvaju strana može donijeti dosta dobrog, ali može se dogoditi i suprotno. Vidim da većina Hrvata zna – Stepinac je bio Božji čovjek i već su se počeli moliti za njegov zagovor. On je u srcu hrvatskog naroda. Umiješa li se u takvu situaciju politika, nisam sigurna da to može dobro završiti. Ali, vidim da je Katolička Crkva u Hrvatskoj cijeli taj proces shvatila kao pozitivan korak, korak prema mogućem razumijevanju, što je svakako dobro.
Ono što ja u svoje ime, kao povjesničarka, mogu reći jest da tijekom svog istraživanja nisam naišla na nešto što bi na Stepinca bacilo loše svjetlo. Bio je čovjek koji je isticao kako Crkva ne prihvaća podjelu na rase, koji je isticao kako Bog voli sve jednako. Njegov angažman u spašavanju Židova, koji sam proučavala, bio je velik. Učinio je doista sve što je mogao u zadatim okolnostima, pa i 1943. kada mu je zbog tog pomaganja prijetila smrt.
– Izjavili ste ovih dana kako je Stepinac, na neizravan način, pomogao vama i vašoj obitelji?
To nije bilo izravno spašavanje, kako je to učinio s velikom brojem Židova ovdje u Zagrebu. U jednom trenutku Nijemci su pritiskali da Italija vrati natrag u NDH sve one Židove koji su pobjegli u talijansku zonu. Tada su na taj pritisak reagirali i Stepinac i apostolski vizitator u NDH Giuseppe Marcone, te apelirali kod Svete stolice da učine sve što mogu da se to ne realizira. Ja i moja majka smo tada bili u Italiji, a Stepinčevo posredovanje kod Svete stolice bio je jedan od čimbenika koji je pomogao da Židovi ne budu vraćeni. Tako je nadbiskup zagrebački, na neizravan način, pomogao i meni.
Goran Andrijanić | Bitno.net
