Poštovani gledatelji i slušatelji u Domovini i inozemstvu!
Draga braćo i sestre!

(video kardinalove uskrsne čestitke)
1. Slavimo Uskrs, svetkovinu za koju se, kao ni za jednu drugu, s pravom govori da je najveća, najvažnija i najuzvišenija – jer dogodilo se vrhunsko očitovanje Božje ljubavi prema čovjeku. Božji se Sin žrtvovao da nas spasi. Isus je umro i uskrsnuo. Kristova smrt i uskrsnuće otkriva potpunu pouzdanost Božje ljubavi. Činom te bezuvjetne ljubavi Bog je ljudima poručio da su za život stvoreni, za vječnost predodređeni, a ne za smrt i propast. I mi po Uskrsu živimo!

S druge strane, toliko se toga u događaju Kristova uskrsnuća ne može uvijek lako objasniti. Znamo, Isus je svojim uskrsnućem pobijedio smrt u koju je ušao nakon strašne muke – ali postavljaju se pitanja kako, u kojem trenutku i gdje se točno dogodila ta pobjeda, njegovo slavno uskrsnuće?

No, dragi prijatelji, promislimo li bolje, fizički događaj Uskrsa nije zapravo nepojmljiv, nego čovjeku je teško razumjeti toliku Božju ljubav, toliku Božju vjernost: u životu, u smrti, i nakon smrti – zauvijek! To može samo Bog: ostati nevjernima bezuvjetno vjeran! Uskrs nas stoga suočava s Bogom koji je apsolutno vjeran obećanju da je uz čovjeka do kraja vremena i da ga nikada neće napustiti.

2. Divno je, draga braćo i sestre, baš o Uskrsu promišljati o svjedocima uskrsne vjernosti u našoj povijesti i sadašnjosti. Poput dragulja na suncu blistaju svjedočanstva naraštaja kršćana koji su iz vjere u Isusovo uskrsnuće crpili snagu za svakodnevni život: u braku i obitelji, u podizanju i odgoju djece. Nadalje, sve ono na što smo kao ljudi ponosni u razvoju zdravstva, školstva, znanosti, kulture, umjetnosti, skrbi za najpotrebnije, ali i velikih političkih ideja, kojima su tvorci htjeli samo jedno – doći do mira među narodima i do potrebnog blagostanja, bilo je mahom djelo vjernika, ljudi koji su svojim djelovanjem nastojali biti slika Božje vjernosti koja se očituje u njegovu milosrđu, pa i pod cijenu mučeništva.

Možemo to i ovako reći: po djelovanju Kristovih vjernika, svijetu se do dana današnjega otkriva lice milosrdnoga Boga: u obiteljima, na radnim mjestima, na našim poljima, u našim bolnicama, školama, sveučilištima, tvornicama, u velebnim umjetničkim djelima, u svim društvenim pothvatima za opće dobro. Svima njima treba odati priznanje jer pokazuju da se velika, neprolazna djela, uvijek čine snagom povjerenja u Boga živog i prisutnog!

3. No ne može se, draga braćo i sestre, prešutjeti da se u našem okruženju stvara, bolje rečeno nameće, ozračje koje bi se moglo nazvati kulturom nepovjerenja. Dok ovo izgovaram posebno su mi na srcu supružnici, osobito mislim na one obitelji u kojima pogubna sumnja nagriza vjeru u snagu ljubavi, u ljepotu i mogućnost zajedničkoga života. Mislim također na sve nezaposlene i obespravljene, na one u kojima bukti nezadovoljstvo i ne vide perspektivu za životnu sigurnost. Moje misli su i s onima koji sa strepnjom gledaju na nemire u svijetu i na promjene dosadašnje slike našega kontinenta.

Umoran je današnji čovjek od međusobnog optuživanja, prokazivanja, razorne sumnje i dojma da nitko nikomu ne vjeruje. Nepovjerenje je otrov koji se gotovo kapilarno širi tkivom našega društva i koji kao da čovjeku ponavlja poruku: ništa se ne može učiniti da bi bilo bolje.

No, dragi prijatelji, toj dominaciji nepovjerenja mora se, i može se reći: dosta!

4. Uskrs nam snažno govori da je želja za vjernošću, ta čovjekova težnja za povjerenjem, duboko upisana u ljudsko srce. Svaki čovjek želi da mu se vjeruje, a to postiže samo onaj koji i sam vjeruje! Uskrs nas, draga braćo i sestre, poziva na izgradnju povjerenja – u obiteljima, zatim toliko potrebnog povjerenja u hrvatskom društvu, povjerenja među narodima o kojemu ovisi mir na Zemlji.

Svjestan sam također da se nekima može učiniti da na putu do povjerenja stoji  nepremostiv ponor, s obzirom na ozračje nepovjerenja koje razara zajedništvo i nastojanje za opće dobro, a potiče podjele. Međutim, povjerenje se ne može kupiti ili odglumiti. Povjerenje se stječe.

Papa Franjo nedavno je objasnio i kako. Rekao je da nevjernost ukrućuje, otvrdnjuje srce. To dovodi do oholosti, koja može postati i temeljni stav ne samo jednoga čovjeka, nego i čitavoga sustava. Takvo je srce nepropusno za milost – a bez prihvaćanja Božje milosti – nema ni povjerenja.

Papa je naglasio da je prvi korak na putu vjernosti priznavanje vlastitoga grijeha, što znači odstupanje od stava ohole nepogrješivosti. Uvjeren sam da i najmanje odricanje od sebičnosti, od gledanja samo svojih interesa, na bilo kojoj razini: osobnoj ili društvenoj, može otvoriti srca i dovesti do pomaka u izgradnji povjerenja. Samo onaj tko priznaje svoje granice, koji je svjestan svojih ograničenja, može otvoriti srce djelovanju bezgraničnoga Božjeg milosrđa.

5. Dragi vjernici i svi ljudi dobre volje, čestitajući vam Uskrs, u vama, u svima nama, vidim naraštaj sposoban graditi povjerenje u hrvatskom narodu, u hrvatskom društvu, u hrvatskoj Domovini, na dobro svakoga građanina. Boga molim da nam otvori srca svome milosrđu, koje se po Uskrsu izlijeva na čitavi svijet!

Svima želim sretan Uskrs!

Pročitala sam nedavno na internetu nešto što me dotaknulo, što sam zapamtila i o čemu stalno mislim:

Zli zna tvoje ime, ali te zove po grijehu!

Isus zna sve tvoje grijehe, ali te zove po imenu!

Jednostavno i točno, savršeno rečeno. Te nam dvije jednostavne rečenice  otvaraju oči za tri temeljna odnosa u našem životu: odnos prema sebi, prema drugima (onome oko nas) i prema Bogu (onome iznad nas). Nekad ne znamo ni sami kako bismo to nazvali, nekad se to zove svjetonazor. Kako god nazvali, upravo je odnos prema tim trima stvarima jako važan jer prema tim odlukama ne samo da mislimo nego i djelujemo. A ove dvije rečenice su mi to posvijestile.

Odnos prema tebi samome: odgovornost ili bijeg

Prvi odnos, prema nama samima, očit je u te dvije rečenice, čak izgleda da one govore samo o njemu. Na što se odazivamo: na svoje ime ili na svoj grijeh? Što stavljamo u svoje srce? Naoko je laka odluka: pa tko će se odazvati na svoj grijeh kraj živog imena! Ali, razmislite.

Lijepo piše u Bibliji: Bog te zove imenom (Imenom sam te zazvao… Iz 47,3). Iako Bog zna SVE tvoje grijehe, on zna i tvoje potencijale i oni ga zanimaju. Meni na ispovijedi svećenik ne želi čuti detalje grijeha jer oni nisu važni. Važno je grijeh spoznati, zamrziti ga, odreći ga se i boriti se protiv njega. Kako? Tako da se zagledaš u Boga. Tada možeš odgovoriti na poziv svog imena. Uz „tvoje ime“ očito ide i ljubav, i priznavanje, i milosrđe i prihvaćanje. Sve ono što Isus nudi. Ali  i odgovornost koja uključuje odricanje od grijeha kako u srcu tako i u djelu. Znate ono: Idi i ne griješi više. Koliko god to zvuči lako – nije.

Nije lako jer svi griješimo, a onaj tko nas zove po grijehu zna odabrati onaj koji nam je najgori. I to čak ne mora biti objektivno najgori. Ne, nego onaj koji nas najviše muči. To može biti grijeh kojeg se sramimo ispovjediti, ili grijeh u koji stalno ponovno padamo i izgubili smo nadu da ćemo ga pobijediti, ili čak i grijeh koji sami sebi preuveličavamo. U svakom slučaju, ne zove nas po našem najgorem grijehu, nego po onome za kojeg mislimo da nam zbog njega “nema spasa”. I onda nam to baš stalno „ubacuje“ u misli. Svaki grijeh nas udaljava od Boga, ali najviše onaj za koji mislimo da nam nema pomoći. Udaljavanje je bijeg od Boga iz straha da nam neće oprostiti.

Pa zato razmislite, kad pomislite na sebe, svoju dušu, svoj duhovni život – što vam prvo padne na pamet i koju ste misao najčešće pomislili o sebi. Znam krasne ljude koji o sebi govore: Ah, nema mi spasa, jer sam glup, zao, itd… A ja znam da nisu takvi i svaki put se stresem na tu izjavu, kao da me prođu hladni srsi. Nakon što sam pročitala one dvije rečenice o tome tko nas kako zove – znam i zašto. Uz „tvoj grijeh“ očito ide i osuda, i odbacivanje, i mržnja, i uništavanje. Sve ono što Zli nudi.

Odnos prema drugima: ljubav ili udaljavanje

Drugi odnos je naš odnos prema drugima. Kako gledamo druge? Kroz njihovo ime ili kroz njihov grijeh u koji neprestano upiremo oči i jezik? Sigurno mislite da ljude zovete imenom. Međutim, ovo „zvanje“ ne znači telefon nego znači vaša misao i vaš govor.

Koliko ste puta čuli o nekome čim ga se spomene – ali on ti zapravo vara ženu – ili neki drugi njegov grijeh… I ne poznaješ čovjeka, a sugovornik ti ga predstavlja njegovim grijehom. Dakle, zove ga grijehom. I taj grijeh udaljava čovjeka jednog od drugog. Jer kad sretneš osobu i u sebi pomisliš na njegov grijeh, kako ćeš ga iskreno pogledati u oči? Kako ćeš ga voljeti? Nikako!

Uče nas duhovni oci da ružnim govorom o drugome ojačavamo njegov grijeh, ali i stvaramo svoj. Grijeh ogovaranja, grijeh nevoljenja i zatvaranja srca. Jer grijeh uvijek želi biti u društvu drugog grijeha.

Ako druge zovemo imenom, unatoč tome što znamo za njihove grijehe, i mi prema njima osjećamo naklonost, ljubav, praštanje. Time što ih zovemo imenom dajemo im šansu da se prema nama otvore odnosi povjerenja i dobrote.

Ima jedan odličan primjer u umjetnosti, u Tolkienovu Gospodaru prstenova. Sjećate se Golluma koji je našao prsten najveće moći, zbog njega ubio brata i nakon toga živio u pećinama stotine godina obuzet prstenovim zlom. Svi su ga zvali Gollum koji je bio ime njegova zla, njegova grijeha, jer je on Gollum postao nakon što ga je prsten obuzeo. Svi su zaboravili njegovo pravo ime. Gollum je nakon gubitka prstena bio neprestano u potrazi za njim i tako je došao do Froda koji je prsten nosio u svojoj misiji. I onda je Frodo prvi zazvao Golluma njegovim imenom: Smeagoll. Znao je Frodo, kao i svi drugi, kakvo je to biće i koji su njegovi grijesi. U filmu se to i zorno vidi – čudno, puzavo, ćelavo, slinavo, kržljavo, mršavo stvorenje velikih očiju! No, Frodo je to biće zazvao njegovim imenom vjerujući da i ono što je dobro u toj osobi živi. I onda se dogodio preokret – Smeagoll se krenuo boriti protiv zla u sebi. I u jednom trenutku uspije se othrvati moći zla i prstena. Otjera ga od sebe. Samo zato što je postojao netko tko je vjerovao u njega i tko ga je zvao imenom!

Odnos prema Bogu: prema kome otvaramo svoje srce?

Odazivanje na grijeh ili ime govori i o našem odnosu prema Bogu. Ako se odazovemo na svoje ime, u naše će srce i um ući pozitivne stvari jer Bog nas i poziva na slavljenje, zahvalu, blagoslov… Kako mi u svome srcu zovemo Boga? Što prvo pomislite kad pomislite na Boga Oca, Isusa Krista ili Duha Svetoga? Je li vam srce ispunjeno zahvalom i slavljenjem ili strahom i prijekorom? Kako mi je mogao to napraviti? Baš meni…

Često da bismo se opravdali za svoje grijehe, prozivamo i osuđujemo samog Boga, a o njegovoj Crkvi i svećenicima da ne govorimo. I Boga možemo zvati njegovim imenom ili njegovim „grijehom“ koji smo mu prišili i koji nam je šapnuo onaj koji i nas zove grijehom. Njegov je zadatak da nas odvuče od Božjeg milosrđa, od Božje ljubavi, od spasa naše duše – od našeg imena… On nam nudi „lakši“ put,  ali je taj put posut  mržnjom, osvetom, strahom… Kad se odazivamo na svoj grijeh – u svoj um i srce stavljamo te negativne stvari. I kročimo prema konačnom cilju onoga koji nas zove grijehom – prokletstvu.

Dakle, ovaj izbor koji nam je ponuđen funkcionira na svim razinama: što govorimo o sebi, o obitelji, o kolegama, o politici, o Bogu… imena ili grijehe? Što mi, svatko od nas, činimo sebi i drugima? Ako na kraju dana razmislimo što smo govorili i mislili o sebi i drugima, vidjet ćemo komu smo se odazvali! Komu svojim mislima i riječima dajemo slavu!

Dobra vijest je da ti je Bog dao slobodan izbor i da možeš izabrati dobro. Ali taj se izbor mora raditi svaki dan ispočetka, svako jutro prije nego ustaneš iz kreveta. Zato je važno pitanje: na čiji ćeš se poziv odazvati? Danas, sutra…

Sanja Nikčević

preuzeto s www.bitno.net

Tribina »Što se dogodilo prije 101 godine u Zagrebu?«

Dvoje povjesničara umjetnosti i jedan književnika bit će gosti tribine koju priređujemo u petak 1. travnja u 19.30 sati u župnoj dvorani u Kordunskoj ulici, na dan kada se spominjemo otvorenja župe sv. Blaža 1915. godine. U središtu tribine bit će spomen na arhitektonsku vrijednost crkve sv. Blaža, ali i njezina graditelja Viktora Kovačića, slavnog arhitekta i oca hrvatske moderne.
Stručni savjetnik u Ministarstvu kulture Krešimir Galović govorit će u čemu se očituje Kovačićeva modernost pri izgradnji naše crkve, kako je tekao njegov angažman te će otkriti do koji je podataka došao pri analizi arhivske građe.
Kustosica Vesna Vrabec kao voditeljica zbirke – stana arhitekta Viktora Kovačića obradit će njegovo stvaralaštvo i genijalnost, reći kako se snašao u suvremenim gibanjima i što je, osim naše crkve, od stvaralaštva ostavio gradu Zagrebu. Književnik Božidar Brezinščak Bagola, autor romansirane biografije »U sjeni ljepote«, na našoj će tribini dati uvid u život, odrastanje i osobnost Viktora Kovačića.
Pridružite nam se na ovom kulturnom događaju, prošećite s nama kroz povijest i naučite nešto više o povijesti naše crkve!

Premijera scensko-glazbenog prikaza »Učitelju, gdje stanuješ?«, osmišljenog prema motivima knjige Bog u metrou, bit će na Uskrsni ponedjeljak 28. ožujka u 19.30 sati u župnoj dvorani u Kordunskoj ulici. Mladi naše župe i zbor Esprit strpljivo i marljivo su se pripremali za taj neobičan scenski događaj te će svojim snagama pokazati kako oni vide odgovor na to veliko pitanje, prikazujući brojne susrete Boga i čovjeka u strci svakidašnjeg života. Uz sudjelovanje velike družine razveselite se u uskrsno vrijeme, pođite na jednosatno putovanje iznenađenja i zapjevajte s mladim župljanima.
Upravo na dan 101. obljetnice blagoslova župne crkve sv. Blaža budite dionikom radosnog slavlja u kojem će naši mladi pokazati susret Boga s različitim ljudima, njihovim radostima, žalostima i snovima. Ulaz na predstavu je slobodan. Dobrodošli!

»Ne miruj dok se u tvojoj duši, srcu i tajni tvog života ne dogodi takav susret. Ne miruj, nego neprestano istražuj: ‘Učitelju, gdje stanuješ?’ Traži prostor njegova boravka. Čim nađeš gdje stanuje, čim to otkriješ, bit će ti sve jasno.« (Z. Linić)