Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Trideset i druge nedjelje kroz godinu (C)
prigodom uvođenja u službu župnika mons. Zlatka Korena
u župi sv. Blaža u Zagrebu, 6. studenog 2016.
Uvod
Braćo i sestre po vjeri u uskrsnuće! Vaša župa, okupljena na slavlju dana Gosodnjega, danas živi posebno ozračje molitve i svečanosti, jer danas uvodimo u službu vašega novog župnika, monsinjora Zlatka Korena. U susljednosti župničke službe izražava se pastoralna narav Crkve, u kojoj Krist živi i djeluje po onima kojima biskup povjerava jedan dio zajednice vjernika. Dok u ime našega nadbiskupa Josipa pozdravljam novoga župnika, svoj pozdrav upućujem i velečasnomu gospodinu župnomu vikaru, velečasnom Vladimiru, sestrama redovnicama, vijećnicima župnih vijeća, suradnicima i svima vama, draga braćo i sestre.
Ponajprije radosno molimo za novoga župnika, ali valja Bogu zahvaliti za svako dobro koje je u ovoj župi učinili i za koje su se zalagali prijašnji župnici, kao i dosadašnji župnik, mons. Zvonimir Sekelj, kojega smo jučer uveli u službu kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. Gospodin vidi sve što činimo i on sam nam je najveća nagrada.
A sada, braćo i sestre, poslušajmo Dekret imenovanja novoga župnika s kojim vas Bog povezuje na poseban način, s kojim ćete od sada dijeliti hod u vjeri zemaljskim putovima u svjetlu nebeskoga kraljevstva.
Molim velečasnoga Vladimira da pročita dekret našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.
] Slijedi čitanje Dekreta.
] Nakon čitanja Dekreta, iznese se nekoliko važnih činjenica
iz Župnikova života.
Nakon što smo čuli Dekret našega Nadbiskupa, iznosim i nekoliko važnih naznaka iz životopisa novoga župnika, koji mnogima od vas nije nepoznat.
Monsinjor Zlatko Koren rođen je u Zagrebu 16. ožujka 1967. kao sin jedinac od majke Marije, rođene Polić i oca Vinka. Zlatkovi roditelji Marija i Vinko, istinski vjernici, vjenčali su se u zagrebačkoj župi sv. Obitelji, a njihov je obiteljski dom bio u Kustošiji u obiteljskoj kući Korenovih u kojoj otac Vinko živi i danas. Majka Marija preminula je 18. veljače 2009. Zlatko je rastao okružen toplinom roditeljskoga doma u kvartu u kojemu su se svi poznavali. Dok su roditelji bili na poslu, čuvali su ga baka i djed. Prijateljstva koja su se rađala u danima osnovne i srednje škole u većemu su dijelu aktualna i danas.
Do odlaska u bogosloviju živio je u Kustošiji i sudjelovao u životu župe sv. Nikole Tavelića kojoj je godinama snažnu intonaciju davao župnik Zvonimir Sekelj. Bio je aktivan u nizu raznovrsnih župnih aktivnosti, a rado je ministrirao i posluživao kod euharistijskih slavlja.
Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Kustošiji, u današnjoj osnovnoj školi Otona Ivekovića. Nakon završene osnovne škole 1983. godine upisao se u Centar za upravu i pravosuđe, gdje je i maturirao 1987. te stekao zvanje upravnoga referenta. Potom je upisao Pravni fakultet te pošao na odsluženje vojnoga roka u tadašnji Titograd i Ulcinj. Za vrijeme studija na Pravnome fakultetu radio je kao konobar, zatim na plantaži jabuka u Dugome Selu i u tiskari. Dugo vremena razmišljao je o izboru duhovnoga poziva. Nakon niza dvojba i nesigurnosti, konačno je odlučio napisati molbu za Bogosloviju.
Godine 1989. primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i započeo je studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1994. diplomirao.
Za đakona je zaređen 9. listopada 1994. u zagrebačkoj prvostolnici, a zaredio ga je sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, kao i za prezbitera 25. lipnja 1995. Najprije je službovao kao župni vikar u župama sv. Terezije Avilske u Bjelovaru, sv. Petra u Zagrebu te Presvetoga Trojstva u Svetoj Nedelji. Zatim je 2001. godine imenovan upraviteljem novoustanovljenih župa Uzvišenja sv. Križa u Kerestincu i bl. Alojzija Stepinca za naselja Bestovje-Novaki-Rakitje.
Od 2004. do ove godine (2016.) vrši službu rektora Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke i župnika u Mariji Bistrici. Tih je dvanaest godina, što je više od polovine njegova svećeničkoga života, briga za Svetište, mnoštvo susreta i slavlja, zacijelo ostavilo najviše traga i u njegovu životu, u njegovoj duhovnosti i u životu naše Crkve.
Vršio je i službu dekana Stubičkoga dekanata deset godina (od 2006. do 2016.). Nekoliko mjeseci bio je i privremeni upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhlju, zatim župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Maču (od kraja IX. 2011. do 25. VIII. 2012.), kao i župe Uznesenja Bl. Dj. Marije u Zlataru (od 3. studenoga 2012. do 24. kolovoza 2013.). Jedno je vrijeme vodio pastoralnu brigu za župu Bl. Dj. Marije Snježne u Belcu (2. listopada do studenoga 2011.).
Monsinjor Koren član je Prezbiterskoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije (2010.-). Član je Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog. U širini navedenih služba teško je naći pastoralno područje u kojemu nije prisutan, od organizacijskih poslova do nastupa u medijima.
Navedeni podatci djeluju pomalo šturo, ali i u njima se otkrivaju čudesni Božji zahvati i putovi, kao što je i činjenica da je sada župnik nadomak zagrebačkoga kvarta u kojemu je rođen i odrastao.
Sada, u životopis mons. Zlatka ulazite vi, baš kao što i on postaje novim pratiteljem i dionikom vaših životnih koraka. Jedni drugima postajemo nove stranice životne knjige koju u ruci drži Gospodin.
n
Braćo i sestre, u Crkvu ne dolazimo da bismo nakratko zaboravili svoje poteškoće i svakidašnje muke. Dolazimo noseći cijeli svoj život, sa svim njegovim teretom i poletom. Ovdje pokušavamo bolje razumjeti, osjetiti smisao, doživjeti Božju prisu darom vjere, darom odozgor; dolazimo otkriti nadu života koji ne prestaje, ne umire.
Zahvalni za to, na početku euharistije, toga najvećega dara u našemu životopisu, molimo ga da nas svojim Duhom pohodi, pročisti i obraduje, praštajući nam naše grijehe ljubavlju. Otvorimo srce za Riječ koja ne prolazi i za Božji dar besmrtnosti.
Skrušimo se i pokajmo.
Homilija
Liturgijska čitanja: 2Mak 7, 1-2.9-14;
Ps 17, 1.5-6.8b.15; 2Sol 2, 16 – 3, 5; Lk 20, 27-38
- Slučaj koji pred Isusa iznose saduceji očito je daleko od stvarnosti i nosi u sebi obilježja groteske. Pa ipak, izraženi stavovi u tome izmišljenom slučaju tiču se i suvremenoga čovjeka, pa tako i nas vjernika. Evanđelje napominje da saduceji ne vjeruju u uskrsnuće, a pripovijest o udovici i sedmero braće ima za cilj vjeru u uskrsnuće izvrgnuti ruglu, podsmjehu, pokazujući njenu neprihvatljivost, pa čak i apsurdnost.
Vjera u uskrsnuće i danas je izložena kritikama koje dolaze s raznih strana. Oni koji su skloni propitivanju uskrsnuća i distanciranju od vjerovanja u njega sa stajališta tzv. racionalnoga pristupa ili pak oni koji u vjeri u uskrsnuće vide pokušaj bijega iz životne stvarnosti na zemlji u onostranost, u utješni sretni završetak u odnosu na dramatičnost povijesti, izmrcvarene bolima i patnjama; oni su svakako zbunjeni pred ispoviješću vjere u uskrsnuće.
Dragi vjernici – koliko god bile nedosljedne – nisu neshvatljive izjave i ljudi koji za sebe kažu da su kršćani, kada iznose svoje sumnje u uskrsnuće.
Isusova smrt na križu pogađa, boli, sablažnjava u mjeri u kojoj zlo zatire dobro, u mjeri u kojoj nepravda može pokazati snagu. Ali prava sablazan ostaje uskrsnuće. Križ kao iskustvo trpljenja ne traži vjeru; vjeru traži istina da je Isus Sin Božji, da je Bog. Tako će križ biti osporavan znak, ali razumljiv i u svojoj cjelini ne zahtijeva vjeru kao jedini pristup. A Uskrsnuće traži vjeru; niti jedan njegov dio nije ostavljen prihvatljivosti bez vjere.
- Dakle, prva poruka koju nam donosi Evanđelje jest vjera u uskrsnuće kao sablazan. U vjerničkome životu, u životu Crkve ta se vjera pretpostavlja, ali životno se ne treba čuditi, ako netko pita: Ti zbilja vjeruješ u uskrsnuće? Pa daj budi pametan; što ti je? Znaš da za to nema nikakvoga dokaza.
Znamo dobro, osobito kada nam umre netko drag, kada se od našega života odlama jedan dio nas samih, znamo da se iza te istine vjere o uskrsnuću ne može stati priučenim i neosobnim odgovorima. Znamo također da ta vjera nije rezultat naših umovanja i razboritih odvagivanja; ona je dar i uvid koji je sigurniji od svih drugih dokaza.
Vjera u uskrsnuće je sablazan koja se suprotstavlja očitosti smrti. Uskrsnuće zbilja nije očito. Ono je nevjerojatno i baš je zato istinski sadržaj vjere. Kršćanska je vjera istovjetna vjeri u uskrsnuće, a vjera u uskrsnuće jest kršćanska vjera. To je vjera da je Krist uskrsnuo od mrtvih i vjera da će mrtvi uskrsnuti u Kristu.
Sveti Pavao piše: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (1Kor 15, 13-14)
Isusov odgovor pokazuje da je vjera u uskrsnuće posvjedočena već u Starome zavjetu, u Tori, jer Abraham, Izak i Jakov žive u Bogu. Patrijarsi koji su živjeli za Boga sada žive u njemu i zahvaljujući njemu.
Zadnja rečenica iz Evanđelja: „Ta svi njemu žive“ vraća nas u današnjicu, u naše živote i u naše životne razloge, pitajući: Za koga živim? Što mi daje živjeti? Dakle, postavljeno pitanje Isusu, kao izmišljeni slučaj, u sebi sadrži i ozbiljnost koja se tiče budućnosti naših odnosa, naše ljubavi i vjernosti.
Isusov odgovor, osim što otklanja predodžbe o tome da bi vječni život bio puki produžetak oblika prolaznoga života na zemlji, ne ide u smjeru apstraktnosti, nego objavljuje da je vječni život usko povezan sa životom na zemlji. Tiče se razloga življenja na zemlji: jer, tko ima razloga za umiranje, ima razloga za življenje. Tko ima razloga da za nekoga daruje život, ima razloga za življenje.
Život nakon smrti nije produžetak zemaljskoga života: istih povezanosti, istih iskustava ili poteškoća. Zamisliti tako onostranost vodi do nepremostivih zaprjeka. Time bi se miješale zakonitosti prolaznoga svijeta s novošću vječnoga života koji je oslobađanje od zemaljskih uvjetovanosti. O toj novosti ne možemo puno reći, a još manje stvoriti predodžbe i slike. Bog na priprema ono „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe“ (1Kor 2, 9).
- Braćo i sestre, argumenti s kojima pred Isusa dolaze njegovi suvremenici, otkrivaju nam još jednu misao, važnu za naše vrijeme. Slučaj o ženi i sedam muževa umjetno je konstruiran. Pa ipak, život je pun okolnosti i životnih drama koje su bolnije i od onoga što mašta može stvoriti. Svođenje ljudske boli na zamku za čovjeka koji želi pomoći, otkriva cinizam i nasilje nad riječima, svaki put kada se tuđa nesreća pretvara u sredstvo ponižavanja, isključivanja i novih trpljenja.
Još smo u Svetoj godini milosrđa u kojoj želimo izoštriti pogled i omekšati srce za prostore u kojima nedostaje milosrđa. A naše je vrijeme prečesto vrijeme cinizma, ruganja, obescjenjivanja ljudske sućuti. Taj se cinički stav susreće ne samo u pojedinačnim međuljudskim odnosima, nego i u kulturi, u umjetnosti.
Cinizam je pokazatelj da se ne želi suočiti sa stvarnim pitanjima. Kada se ona postave, umjesto da se pošteno priznaju granice, poseže se za cinizmom. A on je bespomoćnost koja se služi raspoloživim nasiljem Cinizam je vjerojatno najveća suprotnost milosrđu, jer nema sućuti i sav se izražava besmislom sebičnosti iz koje ne želi izići. Sjetimo se cinizma prema Kristu na križu: Siđi pa ćemo ti vjerovati; pomozi samomu sebi…
Kriterij istinitosti riječi je njezino osjećanje ljudske patnje, dopuštanje da se nastani u nama i odbijanje da se njome manipulira do mjere umnažanja boli i stvaranja nepotrebne patnje.
To čini ideologija, braneći neobranjivo, ulazeći u neistinu. To susrećemo i danas u odnosu prema žrtvama komunističkoga totalitarizma; neizrecivu bol koja rastvara utrobu zločina, prema kojemu i samozvana umjetnost postupa cinički.
To susrećemo u odnosu prema braniteljima, prema udovicama i majkama hrvatskih branitelja, prema kojima samozvana umjetnost postupa okrutno s najogavnijim cinizmom, plaćanim novcem hrvatske države, u čijim je temeljima žrtva i bol. Ostaje pitanje gdje nam je sućut i milosrđe; mislimo li da bez njega imamo pravo govoriti o budućnosti?
- Danas, kada u službu uvodimo novoga župnika, ne smijemo zaboraviti da smo kao zajednica vjernika zajednica ljudi koji vjeruju u uskrsnuće. Župa je zajednica koja naviješta i svjedoči uskrsnuće. Naš je znak križ i raspelo, ali kao očitovanje vjere u uskrsnuće. Jer i kršćanstvo i Isusa se nerijetko želi predstaviti zatvorenoga u zemaljsko. I sve što postoji u župnome životu ima svoje izvorište i svoj smisao samo u povezanosti s vjerom u uskrsnuće: od molitava, slavljenja, preko društvene zauzetosti, karitativnoga rada, do odgoja, znanosti, kulture i umjetnosti.
Župa je uvijek prostor djelovanja ljepote Krista uskrsloga koji je prisutan među nama. Ta istina mijenja živote, naše stavove, tjeskobe, nade, međuljudske odnose.
U toj zajednici vjere, koja ostaje sablazan, kamen spoticanja koji nas raduje, ali nas i iznenađuje: nas same. Mi toliko krhki, nestalni, nevjerni, nosimo dar koji pokazuje čežnju, istinu da je čovjek rođen za vječnost, oslonjenu na ljubav koja ne nestaje u prolaznosti.
U prostoru žune zajednice vjere, nade i ljubavi vidimo i župnika. U toj zajednici župnik ima svoje iznimno važno i odgovorno mjesto, ali bez župljana je rast zajednice i životnost župe nezamisliva.
Župnik se brine za naviještanje Božje riječi, za organiziranje pastorala, a osobito sakramentalnoga života. On stoji na čelu suradnje župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća, a brine se i za ostala djela koja promiču evanđeoski duh. Župa je mjesto na kojemu se prepoznaje kršćanska osjetljivost za potrebe bližnjih, za društvenu pravednost, za obrazovanje i odgajanje djece i mladih. Župa u svojim molitvama i djelima odražava svoju vjeru i lice Crkve.
Stoga vas molim, braćo i sestre, da svome župniku Zlatku pomažete i da osobito onda, kada vas pritisnu zemaljske brige, ne previdite obzorje vječnosti. Premda ga mnogi poznajete od prije, sada ga kao župnika prihvatite s posebnom ljubavlju i poštovanjem. Sa svojim darovima i nadahnućima nastavite se zalagati u životu župe. Znam da u ovoj župi ima kršćanske snage koja u konačnici pobjeđuje logiku svijeta sebičnosti.
Zato i dalje razvijajte što više župnih djelatnosti u duhu župne obitelji. Uz župnika možete, a na to smo pozvani, graditi katoličku kulturu koja toliko nedostaje našemu hrvatskom društvu.
Danas s vama radosno molim da se ne uplašimo onoga što stegne srce, što prikliješti dušu; što izgleda nepremostivim. Uskrsla ljubav nije dopustila da se vrata neba na zemlji zatvore, da križ bude samo znak muke.
Tomu smo svjedoci za ovim stolom i žrtvenikom Božje ljubavi u poniznosti i velikodušnosti. Ovo je vrelo milosrđa i zajedništva, nipošto cinizma i razdora. Nadam se da će se za župnika Zagrepčanina ovdje moći reći u punoj istini: K svojima dođe i njegovi ga – primiše.
Amen.
