Knjige iz župne knjižnice možete posuditi svake nedjelje od 9 do 12 sati.

U ponedjeljak, 24. veljače u 20 sati, u vjeronaučnoj dvorani, održana je kateheza za mlade na kojoj su se okupili mladi koji će sudjelovati na susretu Hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku.

Susret prepun ljubavi

Mladi Zagrebačke nadbiskupije okupili su se u četvrtak, 13. veljače u zagrebačkoj katedrali na tradicionalnom klanjanju za studente. Više od tisuću mladih, u mjesecu obilježenom ljubavlju i ispitnim rokovima, do posljednjeg mjesta ispunilo je zagrebačku prvostolnicu kako bi u zajedništvu i molitvi stavili svoje brige i zahvale pred Gospodina. Klanjanje za studente u organizaciji Ureda za pastoral mladih, predvodio je vlč. Ivica Budinšćak, povjerenik za mlade Zagrebačke nadbiskupije u zajedništvu sa povjerenikom franjevačke mladeži fra Milanom Krištom i braćom svećenicima. Glazbeni dio klanjanja animirala je grupa Emanuel iz župe blaženog Alojzija Stepinca iz Velike Gorice.

Darovati srce Gospodinu kako bi naučio darivati sebe drugima

Prvom meditacijom, mladi su razmatrali dar ljubavi . Uvodne riječi iz Ivanova evanđelja, potaknule su okupljene da razmišljaju o najvećem daru ljubavi kojeg nam je Gospodin poslao – o Kristu, Bogu koji zbog nas postade čovjekom. Razmišljajući o tom najvrjednijem daru, spasenju koje nam je Gospodin u Kristu poslao, postavljeno je pitanje što znači biti spašen? Kako darovati sebe kada nerijetko zalutamo s pravog puta, kada samo slabi? Biti spašen, znači darovati samoga sebe Gospodinu. Darovati svoje srce, svoju dušu i svoj um kako bi uzdignute glave mogli hodati ovim svijetom. U tom potpunom predanju Gospodinu, istaknuli su mladi, u nama se rađa sloboda, mir koji nam daje priliku da naučimo ljubiti bližnje kao samoga sebe.

Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama…

Odlomkom iz Ivanova evanđelja započelo je razmatranje druge teme – ljubavi – prema samome sebi, prema bližnjemu i ljubavi prema Gospodinu koji je sama Ljubav. Drugom meditacijom mladi su se zapitali koliko uopće ljube samoga sebe kada nerijetko nisu zadovoljni svojim životnim izborima? Kako da ljube sebe, a time i druge, kada su vječno nečime nezadovoljni? Odgovor na to pitanje pronašli su ispred sebe, pred Presvetim koji je sama Ljubav. Vlč. Tomislav Hačko, govoreći o ljubavi, u neposrednoj blizini vječnog počivališta bl. Alojzija Stepinca, podsjetio je mlade na njegov iskaz ljubavi prema Gospodinu, ali i prema čovjeku. Živeći u teškim vremenima bl. Stepinac nije se predao beznađu već je u njima vidio priliku da postane znak ljubavi. „Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima.

Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama ojedinci mogu pokazati najljepša svojstva svoje duše“, riječi su blaženika na koje je podsjetio vlč. Hačko, želeći mladima dati ohrabrenje da se suoče s nelijepim vremenom u koje žive.  Na kraju razmatranja o Ljubavi, mladi su zaključili kako u ispitu ljubavi nemamo samo tri pokušaja (poput Petra), već bezbroj. A na nama je samo da u svakom času života odlučimo hoćemo li ljubiti ili ne…

Nauči me Gospodine ljubiti kako bih naučio prihvaćati

Na samom kraju klanjanja, mladi su razmišljali o prihvaćanju. Uvodnim riječima iz Psalma 18., mladi su pred Presvetim prikazali svoje slabosti, svoju grešnost. Prihvaćanjem vlastitih grešnosti, vlastitih strahova i vlastitih borbi, prihvaćamo samoga sebe onakvim kakvoga nas Gospodin ljubi. “Prihvaćam te jer znam da si moj prijatelj, ja znam da sam ti važan. Znam, mladi prijatelju, da imaš problema u životu i da često tražiš rješenje. Možda ti se čini kako nema izlaza, pa se sam boriš, no ja te pozivam: dođi u tim trenucima k meni. Žali se, i plači ako treba. Smiješ plakati!

U tim malim kapima što padaju niz tvoj obraz sadržan je sav ponos ljudskog srca, sva umišljenost ljudskog uma i sav egoizam ljudskog bića. Tvoje suze već su znak da priznaješ da ne možeš dalje, da prihvaćaš svoje slabosti. Dođi k meni“, završne su riječi razmatranja koje je okupljenu mladež podsjetilo da nas Gospodin prihvaća onakvima kakvi uistinu jesmo. Slijedeći Njegov primjer  pronaći ćemo način kako da prihvatimo najprije sebe, a zatim i svoje bližnje.

Klanjanje je upotpunjeno zajedničkim druženjem ispred katedrale uz topao čaj i kekse. Na samom izlasku iz katedrale mladi su imali priliku dati svoj doprinos Fondu „Mladi za mlade“ koji financijski pomaže studentima Zagrebačke nadbiskupije u potrebi. Svi mladi koji su došli na klanjanje, za uspomenu su dobili i prigodna, rukom izrađena srca s porukom o Ljubavi te molitvu za obitelj.

Preuzeto sa: www.zg-nadbiskupija.hr
Autor: Martina Andrijević
Fotografija: Matea Neralić

U utorak, 11. veljače u 19.30 sati u vjeronaučnoj dvorani, u sklopu kateheza za odrasle, održana je molitva za bolesne.

Stepinčevo čudo u Zagrebu: Crkva bliža narodu?

Probuđen osjećaj za narod

Iako novinarski pristup propovijedi traži drugačiju analizu, ovaj format pisanja dopušta mi izraziti dojam da je kardinal Bozanić ove godine odlučio ohrabriti narod. Propovijed nije bila „obračun“ s Crkvi i kršćanskim vrijednostima protivnom vlasti. Nekoliko rečenica bilo je kao mali podsjetnik. No, ukupni dojam kazuje da se zagrebački nadbiskup više usmjerio na narod, njih pet-šest tisuća u Katedrali i izvan nje, plus svi oni koji su pratili u radijskom prijenosu. I dok nas u javnosti političari i medijski saveznici sve više uvjeravaju da situacija u zemlji ne može biti gora, dok nas hrane lopovlucima i prevarama visokih dužnosnika, ova je propovijed stigla kao pravo osvježenje s groba budućega sveca. Kardinal Bozanić Stepinca je nazvao „simbolom hrvatskoga katoličkog identiteta“, „polazištem od kojega treba uvijek iznova započinjati, na njemu se nadahnjivati, učvršćivati, orijentirati, da bi nam se otvorili obzori budućnosti.“ Ako narod hranimo pozitivnim porukama, moguće je da ga i podignemo, zar ne? A narod „čuva svoju memoriju koja se ne može svesti samo na nabrajanje određenih podataka. Hrvatski narod ima duboku svijest vlastitoga dostojanstva. Ta se svijest oblikovala tijekom bremenite povijesti u obrani križa slavnoga i slobode zlatne. Duša ovog naroda zna kako se slavi i brani život, kako se prihvaća smrt, kako se čuva i cijeni obitelj te njeguje rodbinske veze, kako se pomaže potrebnima i siromašnima; ovaj narod poznaje solidarnost, poštuje nedjelju, raduje se blagdanima i slavljima, moli se Bogu i časti Presvetu Bogorodicu Mariju.“ Kardinal Bozanić istaknuo je važnost narodnog osjećaja kojega je Crkva uvijek cijenila: „Naš narod ima dušu i ako govorimo o duši jednog naroda, mislimo na način kako se vidi stvarnost, na način kako narod spontano reagira, na kritičnu svijest koju on nosi u sebi. Ta se svijest osjeća, ona se očituje, samo je potrebno dijeliti sudbinu naroda i osjećati bilo njegova pulsa. Biti s narodom, njemu pripadati, omogućuje da se pravo shvati poruka njegove povijesti, bitne oznake njegova identiteta.“ I treći impuls za narodnu snagu: „Ali, hvala Bogu, naš narod poznaje praksu tihog hoda u svakidašnjici. To je naučio u teškim vremenima. Narod je naučio odolijevati, poznaje bolnu i mirnu šutnju, ali zna prepoznati i trenutke kada treba progovoriti te se javno i hrabro zauzimati za opće dobro.“ I pred kraj propovijedi opet poruka narodu: „I u prošlosti smo se suočavali s teškim nevoljama i naučili biti strpljivi. Svaki od nas vjernika u tome treba početi od sebe. To je najviše što možemo učiniti, da nas ne zarobe prijetnje i strah.“

Je li se Crkva zbližila s narodom dok je na vlasti struja koja je ne voli? I to će pitanje sigurno neki postaviti i primjetiti da su službenici Crkve uvijek bliži puku kad su dalje od vlasti.

Stepinac je obećao pratiti svoj narod i nakon smrti!

Kardinal Stepinac svojim je vjernicima ostavio oporuku u kojoj je obećao pratnju i nakon smrti. Tekst je napisao u Krašiću 28. svibnja 1957. godine, a u njemu stoji: „Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.“ Na kraju teksta izražava nadu da će mu Gospodin uslišati molitve za narod: „Nadam se da će mi milosrdni Isus udijeliti milost te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj za koji vas je Bog stvorio.“ Što je obećao, to i čini za što imamo i novu potvrdu iz Rima te čvrst temelj za tvrdnju kardinala Bozanića: „Naša Crkva i hrvatski narod – slobodno to možemo reći – nerazdvojno su obilježeni životom i smrću blaženog Alojzija Stepinca.“

Slučajnost u Rimu?

Iako su neki mediji razvili ekskluzivnu priču o kanonizaciji Alojzija Stepinca do kraja ove godine, ipak – zbog istine – treba reći da postoji nekoliko koraka do toga cilja. Na zagrebačkom Kaptolu o detaljima nerado govore, no zato se iz Rima može saznati puno više. Tako je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, koji je na Stepinčevo predvodio misu u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu, javno rekao da je papu Franju upoznao s rezultatima nadležne liječničke komisije koja je utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Alojzija Stepinca. A papa zadovoljan, kaže kardinal Amato! Stepinac mu je poznat još iz druženja s Hrvatima u Argentini. O njemu je čak i propovijedao za vrijeme jedne mise povodom hrvatskog Dana državnosti. (Predstoji još nekoliko koraka do određivanja datuma kanonizacije: potvrda od strane Kardinalske komisije i Kongregacije za kauze svetaca koja papi daje prijedlog za kanonizaciju. Tek tada papa određuje datum!) Iako se čini dobro promišljenim potezom, izbor propovjednika za Stepinčevo u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu nije izravno povezan s njegovom kanonizacijom. No, vrijedi i podsjetiti da je 15. veljače 1998. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger u istoj crkvi, našoj, sv. Jeronima u Rimu, predvodio proslavu Stepinčeva. U propovijedi je tadašnjeg slugu Božjega nazvao blaženikom. Govoreći o njemu kao o čovjeku savjesti, kardinal Ratzinger je upotrijebio ove riječi: „Naš blaženik, naš sluga Božji, živio je odbačenost od ljudske slave, živio je osamljenost, patnju.“ I nakon nešto manje od osam mjeseci od te propovijedi papa Ivan Pavao II. Stepinca je proglasio blaženim!