Da bi se uopće mogli shvatiti nauk Crkve i praksa oprosta, mora ih se smjestiti u kontekst sakramenta pokore. Grijeh, uči Katolička Crkva, ima dvostruku posljedicu. Smrtni grijesi oni su koji raskidaju naše zajedništvo s Bogom i lišavaju nas vječnog života. Opraštanje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom našega zajedništva s Bogom. Pored te vječne kazne, postoji i druga koju teolozi nazivaju vremenitom kaznom, a nju prouzrokuju smrtni i laki grijesi, ističe Suvremena katolička enciklopedija.

Davanjem oprosta, u zajedništvu ili općinstvu svetih, Crkva onima koji zaslužuju i koji ispunjavaju propisane uvjete dariva od blaga zasluga Krista i svetaca i na taj način potpuno ili djelomice uklanja vremenite kazne: to su »potpuni« ili »djelomični« oprost. Kao što smo spomenuli, teški nas grijeh lišava zajedništva s Bogom, pa zbog toga ne možemo postići vječni život. To se lišavanje naziva »vječnom kaznom« za grijeh. S druge pak strane, grijeh (pa i laki) »povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane ‘vremenite kazne’ za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha.

Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne«, ističe Katekizam navodeći riječi apostolske konstitucije »Indulgentiarium doctrina« pape Pavla VI. U isto–me dokumentu papa podsjeća da je »život svakoga Božjeg djeteta čudesno, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba«. U tome općinstvu svetih, koje postoji među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje – znači molitva – općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude »u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh« (KKC 1475).

Oprost se, pak, po Crkvi dobiva snagom vlasti »vezivanja i odrješivanja« – kao što je Isus rekao apostolu Petru – i tu je vlast dobila od Krista, a ona se zauzima za kršćanina te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazna za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi. A kako znamo da su i vjerni mrtvi »na putu čišćenja« – dakle, u čistilištu – isto članovi općinstva svetih, možemo im pomoći – uči Crkva – između ostalog »stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazna za grijehe« (KKC 1479). Zato je važna i Vaša molitva i molitva Vaših bližnjih za duše u čistilištu.

Glas Koncila, 3. 12. 2006.