Sveti Blaž je živio za vrijeme vladavine cara Dioklecijana (284.-305. god.), kada je bio najveći progon kršćana. Bio je biskup u gradu Sebasteji u Maloj Aziji u pokrajini Pontis, koji je pri diobi Dioklecijanovog carstva postao glavnim gradom pokrajine Armenije. Po svojem jeziku i kulturi Sebasteja pripada grčkoj provinciji Kapadociji.
Prema srednjovjekovnoj predaji, sv. Blaž je bio izučeni liječnik, a radi sveta života i čestitosti izabrao ga je kršćanski puk i kler u Sebasteji crkvenim starješinom, biskupom.
Kao pastir odlikovao se izvanrednim vrlinama, dubokim znanjem i darom čudesa. Krotak i ponizan, žarko pobožan, u životu nevin i nedužan, u razgovoru strog i ozbiljan, pravedan i bogobojazan, neizrecivo strpljiv poput Joba. Prigrlivši teško breme biskupske časti u vrijeme najžešćeg progona kršćanstva, uložio je sav svoj trud, pa i sam život u obranu i širenje kršćanstva u svojoj biskupiji na korist vjernika. Brinuo se za svoje stado, tješio nevoljnike, pomagao bolesnike potpunim pouzdanjem u Boga, svojom neugasivom vjerom i molitvom. Vrhunaravnom moći izliječio je mnoge bolesnike i povratio im zdravlje.
Jednom zgodom došla mu je žalosna majka noseći u naručju svoga sina kojemu je zapala riblja kost u grlu. Posvuda je tražila lijeka i pomoći, ali joj ona nije bila pružena. Kada je došla sv. Blažu, on je položio ruke na dijete, podigao oči prema nebu, znamenovao svetim križem grlo djetetu, pozvao Svemogućeg Boga i stao ga moliti da izlomi i istisne djetetu kost iz grla i povrati mu zdravlje. Tada zamoli Boga da to učini svaki put onome tko se u bolesti grla obrati molitvama u njegovo ime. Čim je sv. Blaž završio svoju molitvu, dijete je ozdravilo i veselo se vratilo sa svojom majkom kući, zahvaljujući Bogu i sv. Blažu.
I katolička i armenska i pravoslavna Crkva štuju sv. Blaža kao sveca i mučenika. U Maloj Aziji, gdje mu je bila postojbina i na čitavom kršćanskom Istoku velik je broj svetišta sv. Blaža. Tijekom stoljeća je u Rimu, glavi cijelog kršćanstva, sagrađeno i posvećeno pet crkvi svetog Blaža. Odatle je pobožnost prema sv. Blažu presađena i u Francusku, Njemačku, Belgiju, Španjolsku, Englesku, pa i u hrvatske krajeve. Posebno se slavi u Dubrovniku. Moći sv. Blaža raznesene su po cijelom kršćanskom svijetu. U Napulju, u samostanu sv. Grgura Jermenskog, čuva se komad svečeve glave u dragocjenom svečevom kipu od srebra. Isto se tako njegove moći čuvaju u srebrnoj ruci u knjižari sv. Blaža i crkvama u Napulju, zatim u crkvi Notre Dame u Parizu, u Bruxellesu u Belgiji, na Malti, u Bologni, u Bernu u Švicarskoj, u Mlecima, u Lisabonu u Portugalu, u Campostelli u Španjolskoj, u Veroni, u Kölnu i drugim mjestima. Po navodima povjesničara, neki su dubrovački trgovci 1026. godine donijeli iz Armenije moći sv. Blaža i te se čuvaju u bogato ukrašenom moćniku u stolnoj crkvi. Katedrala u Stonu također je posvećena sv. Blažu. U brojnim crkvama naših krajeva nalaze se oltari sv. Blaža: u selu Janjina na Pelješcu, u Slanome, Orebiću, u Luci na Šipanu, u Cavtatu, u Konavlima, u selu Pridvorju (gdje je stolovao dubrovački knez) i drugdje.
Povijest Dubrovačke Republike najuže je vezana s imenom sv. Blaža (Vlaha). Njegovi kipovi štitili su gradske zidine i Knežev dvor. Njegova slika vijorila se na zastavama Dubrovačke Republike po svim morima. Lik sv. Blaža bio je na gradskom pečatu Dubrovnika i dubrovačkom novcu, koji je kolao cijelim svijetom.
Na čudesan način sv. Blaž je zaštitio Dubrovnik od zasjede i napada lukavih Mlečana, kada su 951. godine njihovi brodovi pristali pod Dubrovnikom s izlikom da će dalje ploviti na Istok, a zapravo su namjeravali zauzeti Dubrovnik. Upozoreni od sv. Blaža, viđenjem nekog pobožnog svećenika, Dubrovčani su obranili svoju državu i slobodu. Tu svoju slobodu očuvali si kroz sva stoljeća. I kada su susjedne kraljevine i zemlje bile u ropstvu, Dubrovčani su zahvaljivali sv. Blažu što je spasio njihovu samostalnost i slobodu svoje male, ali lijepe države. I danas se u svečanim procesijama nose moći svetog zaštitnika iz Stolne crkve u crkvu sv. Blaža. Dubrovčani cijene moći sv. Blaža kao najveću dragocjenost svoga grada i najviše dijelova njegova tijela posjeduje upravo Dubrovnik. I nakon pada Dubrovačke Republike, francuskom okupacijom početkom XIX. stoljeća, Dubrovčani su nastavili slaviti svoga zaštitnika.