Uvod i homilija u euharistijskome slavlju svetkovine svetoga Blaža, biskupa i mučenika,
u župi sv. Blaža u Zagrebu
Ponedjeljak, 3. veljače 2020., u 18.30 sati
Prečasni gospodine Župniče i Dekane, braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi župljani i hodočasnici, braćo i sestre!
Svece naslovnike i zaštitnike u crkvama našega Zagreba ne ograničujemo samo na pojedinu župu. Oni su zaštitnici svih nas, posebno izabrani prijatelji s kojima živimo zajedništvo vjere, nadanja i ljubavi; čijoj se blizini radujemo, kojima se povjeravamo i kojima se s pouzdanjem utječemo.
U svojim molitvama za Zagreb i za našu Zagrebačku nadbiskupiju, za pojedini arhiđakonat ili dekanat, običavam molitvom zazivati svece i blaženike u svojevrsnim litanijama. Dovoljno je promotriti ovaj Gornjogradski dekanat, da bismo shvatili koji su to naši prijatelji sveci koji prate župne zajednice, počevši od Blažene Djevice Marije na Dolcu i Kamenitim vratima, zatim sv. Mihaela Arkanđela, preko sv. Ivana Krstitelja i svetoga Marka Evanđelista, do svetoga Blaža, svetoga Kvirina, svetoga Mirka, svetoga Antuna Padovanskoga, svetoga Franje Ksaverskoga i svetoga Maksimilijana Kolbea. A svaka je njihova svetost jasan plod djelovanja Božjega Duha i ljubavi Kristova Srca.
Lijepe su to dekanatske litanije sa zazivima jedanaest svetih naslovnika, od kojih su čak njih pet mučenici. To potvrđuje posebnost našega odnosa prema svjedocima vjere. Lako je provjerljivo da u Crkvi, a onda i u našemu hrvatskom društvu, najdublje i najduže živi upravo spomen mučenika, među kojima je i sveti Blaž.
Upoznajući svoje zaštitnike, župne i osobne, put nas vodi do traženja odgovora na pitanja: kako su susreli Gospodina, kako su se obratili, što ih je nadahnjivalo, vodilo i davalo snagu. Koje su bile njihove slabosti, ranjenosti, duhovne pustinje, razočaranja i obnove; što su vjerom vidjeli i što ih je toliko privlačilo da je sav svijet djelovao nedostatno da bi ispunio njihovu čežnju, a jednako tako i sve prijetnje preslabe da bi srce bilo zarobljeno prolaznim.
Znamo da ne možemo slaviti, ako nam srce nije slobodno i radosno. To molimo od Gospodina: slobodu oproštenjem grijeha i nutarnju radost i mir, plodove njegova Duha, dok ispovijedamo svoje grijehe i za njih se kajemo.
Homilija
1. Prije nekoliko dana hodao sam Ilicom i čuo jednu zabrinutu majku kako govori svome djetetu: Pa, koliko ti puta moram reći da paziš… Osjetio sam da su te riječi – premda su zazvučale preglasno i pomalo grubo – bile izgovorene s puno ljubavi; onim osjećajem u kojemu i drugi vide da je nekomu do nekoga stalo.
Kako sam već u mislima imao današnje Evanđelje i večerašnje slavlje, to je majčinsko upozorenje u meni povezalo Isusove riječi. On čak triput u ovome kratkome Evanđelju govori, a može se osjetiti i blagost i pomalo povišen ton: Ne bojte se! Kao da nam želi reći: Pa koliko vam puta moram reći da se ne bojite… Stalo mu je do nas i želi u nas usaditi pouzdanje da se u zajedništvu s njime ne trebamo bojati.
Ovo nije jedini put da nam tako govori. Isus više puta ponavlja kratke poticaje u obliku zapovijedi: Ne bojte se! Radujte se! Kličite! Obratite se! Ljubite!
Draga braćo i sestre, u ponavljanju tih ‘zapovjedi’ često čujemo, često čujete i nas propovjednike, s manje ili više zanosa, dok proširujemo poticaje o tome da trebamo otvoriti srce, da prepustimo Bogu svoje živote, da imamo pouzdanja…
Ali, kako to učiniti? Što trebamo poduzeti da bi nestao strah, da bismo mogli iz tuge prijeći u radost, da istinski ljubimo sve ljude, pa i one koji nam čine zlo? Može li se po zapovijedi nekoga voljeti, radovati se, ukloniti strah? Iskustvo nam govori da to nije moguće; ne djeluje životno i nije nimalo uvjerljivo.
2. No, uz te zapovijedi Isus govori i čini nešto što daje novi temelj i smisao tim zapovijedima. On daje jamstvo svoje prisutnosti i jasno kaže da će oni koji u njega vjeruju činiti djela koja on čini. Štoviše: da će činiti i veća djela od njegovih. Ta djela, koja izgledaju nemogućima i nevjerojatnima, ljudi čine darom Božjega Duha. Zato u svetima vidimo izvrsne plodove suradnje čovjeka koji prihvaća Boga i Božje blizine kojom se ostvaruje nebesko kraljevstvo.
Koja su to djela? Postoje li danas? Itekako. Lako ćete ih pronaći u svojim domovima, među ljudima koji čine djela koja nisu motivirana sebičnošću. Kraljevstvo Božje je utkano u odnose supružnika, roditelja i djece, prijatelja, poznanika; među ljudima koji se prvi put susreću. I vidljivo je to kraljevstvo u svakidašnjim riječima, u poštovanju, u lijepome ophođenju, u djelima kojima nešto činimo da bismo drugima olakšali tegobe. Dovoljno se pitati i vidjeti kada je netko učinio nešto, rekao nešto, zauzeo se za nekoga, a da to nije proizašlo iz sebičnosti…
Nije li Isus rekao: Kraljevstvo je Božje među vama? Još više od toga: ostao nam je zapisan tekst koji doslovno znači: Kraljevstvo je Božje u vama! Ako se to previdi ili se ti plodovi žele ostvariti nekom ljudskom snagom, brzo ćemo uvidjeti svu ispraznost poziva da se ne bojimo, da ljubimo, da se radujemo. Isus učenicima govori: Ja sam s vama. Ne budite zabrinuti – dat će vam se u onaj čas.
3. Naš Gospodin te riječi izgovara da bi ohrabrio zajednicu koja je izložena nerazumijevanju i nasilju. Evanđelist Matej, s vjernicima za koje piše Evanđelje, također gleda stvarnost u kojoj se tada nalaze kršćani, izloženi pogibeljima, pri čemu su Radosnu vijest šaptali od uha do uha.
Skloni smo se vratiti u neko drugo vrijeme, do udaljenih mučeničkih vremena. A to nije potrebno, jer je i naša suvremenost vrijeme kršćanskih svjedoka.
Premda život nije svodiv na statistike, gledajući izravno nasilje, čini se da nikada u povijesti nije bilo većega progonstva kršćana. Da bismo našli mučenike, nije potrebno strugati po pijesku Koloseja ili biti zagledan u mrak katakomba. Danas je naša Crkva u svijetu Crkva mučenika. Zapravo niti jedna religija nije toliko progonjena kao kršćanstvo. Osjetimo to u srcu, dok se možda u svakidašnjici pojavi neka bojazan i dok se ustručavamo do kraja čuti Isusove riječi: Ne bojte se!
4. Kada je car Tiberije 35. godine poslije Kristova rođenja, dakle, neposredno nakon Isusove smrti, od Rimskoga senata zatražio mišljenje o mogućnosti – kako bismo danas rekli – legalizacije kršćanstva, novoga bogoštovlja koje se širilo Rimskim Carstvom i samim Rimom, Rimski je senat odgovorio: Non licet esse christianos. Nije dopustivo da postoje kršćani.
Braćo i sestre, i u društvima koja su nastala na postulatima kršćanstva, nažalost i u našoj domovini, duh te rečenice živi, ostavlja tragove u svim područjima života i vi ga, svojim vjerničkim osjećajem, susrećete svakodnevno. On nije izrečen udarcima biča, zatočeništvom i grubim zlostavljanjima.
Našao je druga sredstva, od kojih ističem jedno, možda i najvažnije, a to je uspostavljanje sustava takozvane ‘neutralnosti’, to jest pokušaj da se život društva gradi tako da izravno ne bude zanijekana mogućnost očitovanja kršćanske vjere, ali se brižno pazi da kršćanska prisutnost ne uđe u primjenu s posljedicama na javnost. Non licet esse christianos.
U svim se životnim okolnostima vidi promicanje ‘neutralnosti’, neke čudne širine koja sve prihvaća i ujedno ništa ne zastupa. Ona se odrazila na antropološka pitanja o čovjeku, na odnose muškarca i žene, na obitelj, na pitanje identiteta, na odnos prema podrijetlu i domovini.
Ipak, svatko dobro zna da ništa u životu ne živi od neutralnosti. Neutralan znači: ne-uter, ni jedno ni drugo; to je pristup koji isključuje izbor, odlučivanje i slobodu. Postoji li trenutak našega života u kojemu se ne odlučuje; ijedan susret koji je neutralan. U neutralnosti nema radosti ni tuge, jer suze nisu neutralne; u neutralnosti nema ljubavi, nema oduševljenja. To je polje ravnodušnosti, kako to lijepo ocrtava taj naš hrvatski pojam. Ravna duša je poput ravne crte na zaslonu koja je odustala prikazivati otkucaje srca. Neutralnost je drugo ime za umiranje.
5. Ta ideologija ‘neutralnosti’ ima svoje potpornje, svoje kontrafore. Prvi se vidi u izrijeku koji kaže da je vjera ‘privatna stvar’. Drugim riječima: šapćite ju na uho, ali ne pomišljajte na krovove.
Drugi je u otklanjanju i same rasprave u društvu o najvažnijim pitanjima. Kako se to postiže? Jednostavno tako da se nešto proglasi svjetonazorskim pitanjem. Jeste li to primijetili? Više sam puta susreo začuđujuće zaključke, u kojima se čuje govoriti: Nećemo o tome, jer je to svjetonazorsko pitanje. Ovo nije ni vrijeme ni prostor za svjetonazorska pitanja. Ako i tu uđemo ispod površine, vidjet ćemo da nema ničega što nije svjetonazorsko pitanje: od rađanja života, preko hranjenja, učenja jezika, odijevanja, odgoja, gospodarstva, športa, umjetnosti, zabave, ljubavi i smrti… Sve proizlazi iz nazora, iz pogleda na svijet, iz stavova prema stvarnostima koje živimo.
No, što se zapravo želi sugerirati, nametnuti kao prihvatljiva podloga u društvu? Želi se reći da nas svjetonazorska pitanja, a osobito vjerovanja dijele. Istina, u puno toga se razlikujemo, ali nije jasno zašto bi nas to u što duboko vjerujemo dijelilo. Istina, nisu svi nazori prihvatljivi, budući da neki od njih niječu i zatiru ljudskost, činjenicu da smo ljudi jednakoga dostojanstva stvorenosti. Kršćanstvo nipošto nije takvo da bi nekoga obescijenilo, ponizilo, prevarilo, pridobilo na svoju stranu neistinom. Pokušaji koji su išli u tome smjeru bili su duboko nekršćanski.
Ali, ako je nazor na svijet, svjetonazor u svojoj srži dobar, tada on daje širinu i dubinu susreta. Kao kršćanin mogu svakomu reći da bi mi bilo drago da i drugi budu kršćani, jer mislim da je to za njih dobro, bez ikakvoga nametanja, nego gledajući u svakomu čovjeku Gospodina i radujući se tuđoj radosti.
Naša vjera, bez obzira gdje živjeli ili djelovali, treba drugima biti jamstvo da se mogu osloniti na moja duboka uvjerenja, a kršćanstvo ne traži nikakvo zlo. Duboko sam uvjeren da se tamo gdje se ugnijezdila takozvana ‘neutralnost’, sužen prostor susreta, suradnje i ljudskosti.
6. Nakana je druga: želi se vjeru i odnos s Bogom proglasiti problemom, a ne mogućnošću. A svatko tko se susreo s vjernicima drugih religija u iskrenosti njihova svjetonazora, susreo je mogućnost u kojoj svatko drugomu želi dobro i pokušava se otkriti dobro za drugoga.
Braćo i sestre, sveti su mučenici suprotnost ideologiji neutralnosti. Svetoga Blaža molimo da nam pomogne da ne budemo ravne duše, da nam vjernička hrvatska duša ne bude ubijena, nego da budemo osjetljivi, istančane duše, dok slušamo Isusa kako nas na nekome našem životom putu ohrabruje i odgaja riječima punim ljubavi: Koliko vam puta moram reći da se ne bojite…
Amen.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački