Pročitala sam nedavno na internetu nešto što me dotaknulo, što sam zapamtila i o čemu stalno mislim:

Zli zna tvoje ime, ali te zove po grijehu!

Isus zna sve tvoje grijehe, ali te zove po imenu!

Jednostavno i točno, savršeno rečeno. Te nam dvije jednostavne rečenice  otvaraju oči za tri temeljna odnosa u našem životu: odnos prema sebi, prema drugima (onome oko nas) i prema Bogu (onome iznad nas). Nekad ne znamo ni sami kako bismo to nazvali, nekad se to zove svjetonazor. Kako god nazvali, upravo je odnos prema tim trima stvarima jako važan jer prema tim odlukama ne samo da mislimo nego i djelujemo. A ove dvije rečenice su mi to posvijestile.

Odnos prema tebi samome: odgovornost ili bijeg

Prvi odnos, prema nama samima, očit je u te dvije rečenice, čak izgleda da one govore samo o njemu. Na što se odazivamo: na svoje ime ili na svoj grijeh? Što stavljamo u svoje srce? Naoko je laka odluka: pa tko će se odazvati na svoj grijeh kraj živog imena! Ali, razmislite.

Lijepo piše u Bibliji: Bog te zove imenom (Imenom sam te zazvao… Iz 47,3). Iako Bog zna SVE tvoje grijehe, on zna i tvoje potencijale i oni ga zanimaju. Meni na ispovijedi svećenik ne želi čuti detalje grijeha jer oni nisu važni. Važno je grijeh spoznati, zamrziti ga, odreći ga se i boriti se protiv njega. Kako? Tako da se zagledaš u Boga. Tada možeš odgovoriti na poziv svog imena. Uz „tvoje ime“ očito ide i ljubav, i priznavanje, i milosrđe i prihvaćanje. Sve ono što Isus nudi. Ali  i odgovornost koja uključuje odricanje od grijeha kako u srcu tako i u djelu. Znate ono: Idi i ne griješi više. Koliko god to zvuči lako – nije.

Nije lako jer svi griješimo, a onaj tko nas zove po grijehu zna odabrati onaj koji nam je najgori. I to čak ne mora biti objektivno najgori. Ne, nego onaj koji nas najviše muči. To može biti grijeh kojeg se sramimo ispovjediti, ili grijeh u koji stalno ponovno padamo i izgubili smo nadu da ćemo ga pobijediti, ili čak i grijeh koji sami sebi preuveličavamo. U svakom slučaju, ne zove nas po našem najgorem grijehu, nego po onome za kojeg mislimo da nam zbog njega “nema spasa”. I onda nam to baš stalno „ubacuje“ u misli. Svaki grijeh nas udaljava od Boga, ali najviše onaj za koji mislimo da nam nema pomoći. Udaljavanje je bijeg od Boga iz straha da nam neće oprostiti.

Pa zato razmislite, kad pomislite na sebe, svoju dušu, svoj duhovni život – što vam prvo padne na pamet i koju ste misao najčešće pomislili o sebi. Znam krasne ljude koji o sebi govore: Ah, nema mi spasa, jer sam glup, zao, itd… A ja znam da nisu takvi i svaki put se stresem na tu izjavu, kao da me prođu hladni srsi. Nakon što sam pročitala one dvije rečenice o tome tko nas kako zove – znam i zašto. Uz „tvoj grijeh“ očito ide i osuda, i odbacivanje, i mržnja, i uništavanje. Sve ono što Zli nudi.

Odnos prema drugima: ljubav ili udaljavanje

Drugi odnos je naš odnos prema drugima. Kako gledamo druge? Kroz njihovo ime ili kroz njihov grijeh u koji neprestano upiremo oči i jezik? Sigurno mislite da ljude zovete imenom. Međutim, ovo „zvanje“ ne znači telefon nego znači vaša misao i vaš govor.

Koliko ste puta čuli o nekome čim ga se spomene – ali on ti zapravo vara ženu – ili neki drugi njegov grijeh… I ne poznaješ čovjeka, a sugovornik ti ga predstavlja njegovim grijehom. Dakle, zove ga grijehom. I taj grijeh udaljava čovjeka jednog od drugog. Jer kad sretneš osobu i u sebi pomisliš na njegov grijeh, kako ćeš ga iskreno pogledati u oči? Kako ćeš ga voljeti? Nikako!

Uče nas duhovni oci da ružnim govorom o drugome ojačavamo njegov grijeh, ali i stvaramo svoj. Grijeh ogovaranja, grijeh nevoljenja i zatvaranja srca. Jer grijeh uvijek želi biti u društvu drugog grijeha.

Ako druge zovemo imenom, unatoč tome što znamo za njihove grijehe, i mi prema njima osjećamo naklonost, ljubav, praštanje. Time što ih zovemo imenom dajemo im šansu da se prema nama otvore odnosi povjerenja i dobrote.

Ima jedan odličan primjer u umjetnosti, u Tolkienovu Gospodaru prstenova. Sjećate se Golluma koji je našao prsten najveće moći, zbog njega ubio brata i nakon toga živio u pećinama stotine godina obuzet prstenovim zlom. Svi su ga zvali Gollum koji je bio ime njegova zla, njegova grijeha, jer je on Gollum postao nakon što ga je prsten obuzeo. Svi su zaboravili njegovo pravo ime. Gollum je nakon gubitka prstena bio neprestano u potrazi za njim i tako je došao do Froda koji je prsten nosio u svojoj misiji. I onda je Frodo prvi zazvao Golluma njegovim imenom: Smeagoll. Znao je Frodo, kao i svi drugi, kakvo je to biće i koji su njegovi grijesi. U filmu se to i zorno vidi – čudno, puzavo, ćelavo, slinavo, kržljavo, mršavo stvorenje velikih očiju! No, Frodo je to biće zazvao njegovim imenom vjerujući da i ono što je dobro u toj osobi živi. I onda se dogodio preokret – Smeagoll se krenuo boriti protiv zla u sebi. I u jednom trenutku uspije se othrvati moći zla i prstena. Otjera ga od sebe. Samo zato što je postojao netko tko je vjerovao u njega i tko ga je zvao imenom!

Odnos prema Bogu: prema kome otvaramo svoje srce?

Odazivanje na grijeh ili ime govori i o našem odnosu prema Bogu. Ako se odazovemo na svoje ime, u naše će srce i um ući pozitivne stvari jer Bog nas i poziva na slavljenje, zahvalu, blagoslov… Kako mi u svome srcu zovemo Boga? Što prvo pomislite kad pomislite na Boga Oca, Isusa Krista ili Duha Svetoga? Je li vam srce ispunjeno zahvalom i slavljenjem ili strahom i prijekorom? Kako mi je mogao to napraviti? Baš meni…

Često da bismo se opravdali za svoje grijehe, prozivamo i osuđujemo samog Boga, a o njegovoj Crkvi i svećenicima da ne govorimo. I Boga možemo zvati njegovim imenom ili njegovim „grijehom“ koji smo mu prišili i koji nam je šapnuo onaj koji i nas zove grijehom. Njegov je zadatak da nas odvuče od Božjeg milosrđa, od Božje ljubavi, od spasa naše duše – od našeg imena… On nam nudi „lakši“ put,  ali je taj put posut  mržnjom, osvetom, strahom… Kad se odazivamo na svoj grijeh – u svoj um i srce stavljamo te negativne stvari. I kročimo prema konačnom cilju onoga koji nas zove grijehom – prokletstvu.

Dakle, ovaj izbor koji nam je ponuđen funkcionira na svim razinama: što govorimo o sebi, o obitelji, o kolegama, o politici, o Bogu… imena ili grijehe? Što mi, svatko od nas, činimo sebi i drugima? Ako na kraju dana razmislimo što smo govorili i mislili o sebi i drugima, vidjet ćemo komu smo se odazvali! Komu svojim mislima i riječima dajemo slavu!

Dobra vijest je da ti je Bog dao slobodan izbor i da možeš izabrati dobro. Ali taj se izbor mora raditi svaki dan ispočetka, svako jutro prije nego ustaneš iz kreveta. Zato je važno pitanje: na čiji ćeš se poziv odazvati? Danas, sutra…

Sanja Nikčević

preuzeto s www.bitno.net